Isus bi danas glasao za Zokija

isus

Žao mi je, iskreno, da Zdravko Mamić nije završio na listi HDZ-a u nekoj zagrebačkoj izbornoj jedinici. Sportski mecena, Kolindin i Karamarkov frend, filantrop široke ruke prema visokim predstavnicima sudbene i druge desno nastrojene vlasti. Doista, šteta je da Maminjo nije u Saboru.

Istrage i milijunski procesi, velite? Za boga miloga, pa zakaj bi naš Zdravko bio lošiji izbor od Bandića. Štoviše, čini mi se kako je u njemu više političke karizme od potrošenoga zagrebačkog gradonačelnika koji je već bogu i vragu dosadio svojim gacanjima po provincijskom blatu metropole.

Uostalom, zakaj Maminjo ne može, a osuđeni ratni zločinac Glavaš može. Ni med cvetjem ni pravice. Već za koji dan slavonski satrap Branimir šepurit će nam se u Saboru u odori stranačkih SS divizija. On, dakle, može, a naš Zdravko u Bossovu odijelu i s Breitling vurom na rukama nemre. Pa gdje je tu ravnoteža u ovom krvavo podijeljenom dvorištu.

Uzmite samo zadarsko-ličku izbornu jedinicu u kojoj HDZ ima sve same odličnike. Na prvome mjestu Karamarko, prevrtljivac sa stigmom udbaša. Potom slijedi Josipa Rimac, inikriminirana kninska gradonačelnica. Tu je i neizbježni Božidar Kalmeta, capo od korupcijske cestogradnje, čovjek s vrlo ozbiljnom optužnicom na plećima. A eno i Dade Milinovića, ličkoga gromovnika koji je u Sanaderovo doba redovito posezao u crnu stranačku blagajnu.

Stvarno, koga to Karamarko zajebava? Di je Mamić? Ako je predsjednica Kolinda u njegovoj viletini mogla slaviti svoj rođendan i pobjedu na izborima, zakaj Zdravko nemre imati saborski imunitet. Po čemu su to Kalmeta, Bandić, Glavaš i Rimčeva bolji od njega.

Sramota. Ak’ sam i mislio zaokružit Karamarka, nakon nepravde koju je učinio Zdravku – nema nikakve šanse. Zoki je moj favorit. Fini gospon za kojeg bi – uvjeren sam u to – glasal i Papa Južnoamerikanac. Ma šta Papa, za Zokija bi danas bio i Isus, da je živ i da ima pravo glasa u Hrvatskoj, barem za listu za dijasporu.

“Zaista, kažem vam”, rekao bi Nazarećanin, “Zoki mi je nekak’ miliji od Tomice. Ovaj hadezeov kralj, brate, ni očenaša ne zna pravo izmolit’. A Zoran i na latinskom, ak’ treba…”

Grunf, Churchill i Truman

Gledam nekidan klince u kvartu, teško da imaju 18 godina, kako u tihom sumraku poluglasno pjevaju ustašku koračnicu. Evo zore, evo dana. Oni, dakako, pojma nemaju što predstavljaju Jure i Boban, niti im ima tko objasniti.

U svakom slučaju, ti su jezivi stihovi u njihovim glavama vjerojatno izraz protesta prema zbilji i pokvarenom društvu u kojem žive. Poput pozdrava Za dom spremni koji redovito odjekuje našim stadionima. Nemaju novca. Posla. Budućnosti. Umjesto protestnih Dylanovih stihova o ratu i ratovima, oni slušaju Thompsonove budnice. U kojima su Bog i Hrvati pramjera svih stvari.

Sjetih se jedne svoje epizode iz Frankfurta. Prepričavam na ulici, u hodu, stripovske sekvence iz Alana Forda, glumeći osebujnog njemačkog pilota Grunfa, i onda naivno, kako bih dočarao neku Grunfovu budalaštinu, podignem ispruženi dlan u zrak. Dvojica Nijemaca iz moga društva gotovo su me prebila od bijesa.

“Što radiš? Želiš li u zatvoru završiti, budalo”, prenerazilo me njihovo iznenadno urlanje.

To je Njemačka. Bivša nacistička velesila koja se žestoko obračunava sa svojom lošijom prošlošću. Saveznici i Rusi počinili su u toj zemlji na kraju rata strašne zločine. Mnogi su gradovi sravnjeni sa zemljom. Posebno je stravično bilo bombardiranje Dresdena koji su britanski piloti, po Churchillovu nalogu, u veljači 1945. zasuli zapaljivim bombama. Živo je izgorjelo na desetke tisuća civila. Svake godine u veljači komemorira se žrtvama, ali nikome na pamet ne pada da naciste izjednačava sa saveznicima.

dresden

Ista je stvar i u Japanu. Hiroshima i Nagasaki. U atomskim napadima koje je u kolovozu 1945. naredio američki predsjednik Truman izravno je poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila. Svake godine na tim mjestima okuplja se cijeli svijet kako bi pozvao na mir i upozorio na strahote nuklearnog arsenala. Nitko ne poziva na povijesnu reviziju Trumanove i SAD-ove uloge u tom zastrašujućem krvoproliću.

Moj stric skončao je negdje na križnom putu, u ustaškoj uniformi, u smiraju rata na Balkanu. Nikad nije sahranjen. Moji bliski rođaci bili su – a neki i ostali – pripadnici ekstremnih hrvatskih emigrantskih organizacija od Australije do Kanade. Njihova svetinja, zapravo tlapnja, i danas je Hrvatska do Drine. To prihvaćam tek kao golu povijesnu činjenicu. Ništa više, ni manje od toga.

Na Bleiburgu su 1945. pobijeni deseci tisuća ljudi. Možda je među njima bio i moj stric. Bio je to osvetnički pohod Titovih partizana. Na čelu bleiburških bjegunaca bili su koljači Maksa Luburića, ljudi koji su ubijali po Jasenovcu. Crna legija i Ustaška obrana. Većina su bili civili, Hrvati koji su bježali u strahu od komunističke odmazde. Svake se godine komemoriraju žrtve i na Bleiburgu, ali daleko je to od poruka mira koje se čuju u Dresdenu i Nagasakiju.

Klinci s početka moje priče, oni koji u smiraju dana pjevaju Juru i Bobana, misle i mislit će da su Bleiburg i Jasenovac isto. Da se krvnici i žrtve, po nekoj magičnoj alkemijskoj formuli, mogu izjednačiti. Gledaju teve, idu na tekme, slušaju starce. Uostalom, što drugo da misle?

As time goes by

bandic milan

USKOK, 17. ožujka 2015. godine

USKOK je, na temelju kaznene prijave Policijske uprave zagrebačke, donio rješenje o provođenju istrage protiv petoro hrvatskih državljana (1950., 1962., 1950., 1955., 1961.) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti te poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti.

Osnovano se sumnja da su I. okr., kao pročelnica Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, i II. okr., kao zamjenik pročelnice Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, od veljače do srpnja 2007. godine, na traženje IV. okr., suvlasnika društva Studio X d.o.o., i V. okr., koji je stvarno vodio poslovanja društava Mala ulaganja d.o.o. i Karantena d.o.o., prilikom zamjene zemljišta u izvanknjižnom vlasništvu navedenih društava, koje se nalazi u k.o. Sesvetski Kraljevec, za zemljište u vlasništvu Grada Zagreba, koje se nalazi u k.o. Trnje, Jankomir, Vrapče Novo i Peščenica, pogodovali društvima Studio X d.o.o., Mala ulaganja d.o.o. i Karantena d.o.o. neosnovanim priznavanjem veće vrijednosti zemljišta u Sesvetskom Kraljevcu te neosnovanim priznavanjem manje vrijednosti zemljišta u vlasništvu Grada Zagreba u odnosu na realne vrijednosti zemljišta(…) na koji način je Grad Zagreb oštećen za najmanje 69.200.000,00 kuna.

PORTAL lupiga.com, 4. listopada 2007. godine

Poglavarstvo je mijenjalo još pet atraktivnih zemljišta u gradu za zemljište u Sesvetskom Kraljevcu, pored Dugog Sela, na lokaciji budućeg gradilišta naselja. Ovlašteni sudski vještak zemljište u Kraljevcu procjenjivao je na 185, odnosno 270 eura. Za gradnju namijenjena zemljišta u srcu gradskih kvartova procjenjivao je, pak, na 250 i 321 euro. Treba istaknuti da parcele poput onih koje je Grad dao u zamjenu za parcele u Kraljevcu na tržištu postižu cijenu od minimalnih 400 eura pa nadalje, ako ih se uopće može naći. Procjenitelj zemljišta u gradskim odlukama bio je uvijek jedan te isti vještak – otac plivača Gordana Kožulja – Mirko Kožulj. Sve zamjene zemljišta o kojim govorimo u ovom tekstu obavljene su s poduzećima ‘Karantena’, ‘Mala ulaganja’ i ‘Studio X’. Najveći broj USKOK-u sumnjivih razmjena Grad je obavio s tvrtkom ‘Studio X’, a njena vlasnica zove se Anita Diklić.

“Studio X” Gradu je dao 26.590 kvadrata u Kraljevcu, koje je vještak Kožulj procijenio po 270 eura, a zauzvrat je dobio ukupno 21 tisuću kvadrata zemljišta u zagrebačkom kvartu Savica, te u trgovačkoj zoni uz Ljubljansku aveniju, u neposrednoj blizini City centra. Iako je riječ o vrlo atraktivnim parcelama u srcu grada, predviđenim za gradnju stanova i objekata poslovne namjene (čitaj shoping centara), sudski vještak procijenio ga je po 250 i 321 euro. U nekim slučajevima, dakle, vještak je na jednake ili čak manje iznose procijenio građevinsko zemljište u srcu grada od iznosa procijenjenih za zemljište na pustopoljini, u 20-ak kilometara udaljenom Sesvetskom Kraljevcu. Najveći broj parcela ‘Studio X’ dobio je u jednoj od atraktivnijih zagrebačkih četvrti Savica, u ukupnoj veličini od 13.573 kvadrata.

Četvrto i peto zemljište koje je dobio “Studio X” nalaze se uz Ljubljansku aveniju, jedno u susjedstvu popularnog trgovačkog središta – ‘City centra’, a drugo na prostoru gdje je predviđena buduća carinska zona. Velika su 8.361 metar kvadratni, a namijenjeno također mješovitoj, stambeno-poslovnoj gradnji. Vještak ga je procijenio na 250 eura po metru kvadratnom. Zanimljivo je da se u poslu sa “Studiom X” nakon konačnog obračuna ispostavilo da Grad ovoj tvrtki ima doplatiti oko milijun eura za razliku vrijednosti razmijenjenog zemljišta.

Vlasnici ‘Malih ulaganja’ i ‘Karantene’ su studenti: 23-godišnji Mislav Nakić i 25-godišnja Magda Jukica – koji su poduzeća s početnim kapitalom od minimalnih 20 tisuća kuna osnovali ove godine. Poduzeća dvoje poduzetnih studenata od Grada su u razmjeni dobila superatraktivno zemljište u Maksimirskoj ulici, izgradivosti do visokih 70 posto, u neposrednoj blizini Dinamovog stadiona i tvornice Kraš. ‘Karantena’ (Nakić) od Grada je dobila 10.100 maksimirskih kvadrata procijenjenih po 321 euro, a zauzvrat je dala 17.644 kraljevačka kvadrata procjena po 185 eura. ‘Mala ulaganja’ (Jukica) dobila su deset tisuća maksimirskih kvadrata po cijeni od 321 euro, a zauzvrat dala 17.326 kvadrata u Sesvetskom Kraljevcu po 185 eura(…)

Crno-bijeli svijet crven i žut, trala-la-la

Dan u kojem je odapeo drug Tito zatekao me u kratkim hlačicama. Bilo je prohladno proljeće. Igrali smo nogomet na seoskoj livadi kad nas je stariji klipan došao obavijestiti o smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti.

Nosio je dolje, na livadu, prevažnu vijest pa se tako i ponašao. Ozbiljno i mrko. Kao 13-godišnjem dječarcu Titova smrt nije mi previše značila, ali shvatio sam da su stariji jako zabrinuti.

“Biće rata”, sjećam se riječi pokojnog djeda Bože koji je, više za sebe, komentirao tu povijesnu federativnu tragediju, a ja sam mislio da lupeta nakon litre crnoga, kao i obično.

Baka se – moja neponovljiva, draga, pokojna baba Marinka – smjerno prekrižila. Uvijek je to činila u sudbonosnim časima. Teškim bolestima i nesrećama, konfliktima, smrtima i prirodnim nepogodama.

Po čemu pamtim te nostalgične osamdesete, one o kojima su Goran Kulenović i Igor Mirković upravo snimili serijal čija se prva epizoda odvrtjela baš večeras? Po bezbrižnom djetinjstvu u idili seoskoga siromaštva, suživota s prirodom i daška zapada koji su svaki mjesec busevima iz Muenchena prinosili naši umorni gastarbajteri.

Lagao bih kad bih rekao da se sjećam ičeg drugog. Osim, možda, poljudskih prizora nakon vijesti o Maršalovu odlasku u vječna lovišta.

crnobijeli

Barnumski najavljenu prvu epizodu Crno-bijelog svijeta gledao smo iz čiste znatiželje prema Kulenoviću. Zanimalo me, naime, kako se u tim povijesnim reminiscencijama snašao autor bez premca najuspješnijeg hrvatskog sitcoma. Bitange i princeze, rađene po matrici američkih Prijatelja, bile su doista pun žanrovski pogodak s maestralnim Bitorajcem, Kečkešom, Vušovićem.

Odgledao sam, dakle, prvih 20-ak minuta epizode. Bit će to, bogme, i mojih zadnjih 20 minuta posvećenih tom HTV-ovu visokobudžetnom projektu. Nije da sam razočaran. Od domaćeg slikopisnog stvaralaštva davno sam digao ruke. Zapravo mi je svejedno. Možda sam od Kulenovića – ne i od Mirkovića – očekivao mrvicu više, ali i to je u konačnici samo moj problem.

Malo je reći da je Crno-bijeli svijet, barem po ovih 20-ak minuta prve epizode, pretenciozan. Njegovo je cijelo poslanje upravo to – pretencioznost. Dijalog zagrebačkih teenagera o Bregi, pastirskom rocku i novome valu spada u antologiju domaćeg amaterizma. Usiljeno nabacivanje općim mjestima kasnog socijalizma. Kao ponavljanje nabrzaka nabiflanoga gradiva.

Sve to, zapravo, izgleda poput učeničke priredbe za dan škole sa zadanim pojmovima. Profa mentor školarcima podijeli natuknice i naredi im da to uklope u neku što smisleniju priču. Trst, Minimaks, truli zapad, JNA, drug direktor, fićek, Davorin Bogović, Bijelo Dugme, šljivovica, Sedmorica mladih, punk, Tito… Može upravo tim redom, svejedno je.

Smrt druga Tita u svibnju 1980. dočekao sam kao 13-godišnji tupan opčinjen Dinamom, Zvezdom i Hajdukom. Malo stvari izvan tog autističnog nogometnog svijeta moglo mi je tada odvući pažnju. Zato su me, tog kataklizmičkog dana, najviše od svega zbunili i prestravili prizori sa splitskog stadiona. Igrači Hajduka i Zvezde uplakani i zagrljeni, a s tribina grmi pjesma 50 tisuća navijača. Druže Tito, mi ti se kunemo.

Neke stvari najbolje sjednu kad se samo naslute. Kada dođu spontano, kao produkt zrele ideje i jasnog cilja prema kojem stremiš. Ništa od toga nisam vidio u Crno-bijelom svijetu. Pardon, u onih 20 odgledanih minuta.

I televizijske prizore s uplakanog Poljuda, tog sumornog proljeća 1980. godine, Kulenovićevi će likovi očito imati potrebu najaviti i istaknuti. Neće im biti dosta treperava slika crnobijelog tevea i lice zbunjenog dječaka s blatnom loptom u ruci.

“Lova, svijet crven i žut, trala-la-la”, pjevao je proročanski Brega potkraj 1980. godine, još onda razotkrivši pravo ruho Crno-bijelog svijeta.

O psu Medi, Goebbelsu i Hrvatunima

Mnogo je toga u ovoj državi okrenuto naglavce. Kao u onim Vitezovim antologijskim dječjim stihovima o Antuntunu. Crno nije crno, desno nije desno, a laž nije laž.

Za tu sliku, dakako, prilično su zaslužni mediji, a bogme i moćan korbač. Znate kako je Goebbels govorio – iza svake uspješne propagande mora stajati i oštar mač.

Mislim da ste čuli za priču o psu Medi iz okolice Pule kojem je sud ‘zabranio’ lajati. Možda ste primijetili i nastavak te neobične medijske sage: pas Medo pao je u tešku depru jerbo su ga, da lajanjem ne uznemiruje susjede, preko noći zaprli u kuću. Pa sad, sva u stresu i jezi, silno pati njegova suptilna dušica svirepo okovana hladnim zidovima.

medo

Istina koju naši mediji vješto izbjegavaju mnogo je prizemnija. Ali, jebiga, od nje ne bi bilo štofa za zabavu masa. Nesretnog Medu, naime, vlasnik je dobar dio dana i cijelu noć u dvorištu držao na – lancu. Pa je jadni Medo neutješno plakao od sumraka do zore.

To je u redu. Kao što je, valjda, u redu da njegovo lajanje remeti san prvim susjedima. I tako svaku noć. Kojupizdumaterinu ne nabave čepiće za uši. Ili, još bolje, ne odsele na kraj ulice.

Držanje pasa na lancu, dakle, sasvim je okej. Kod nas. U Austriji je to strogo zabranjeno, ali tko ih išta pita. U Hrvatskoj se zato poštuju pravila EU-a o klanju svinja. Svinjče, tako, ne smijete voditi na klanje držeći ga za uši ili rep, niti mu uzicom vezati nogu. To je teško i nepotrebno traumatiziranje jadne životinje. Koju trenutak poslije čeka nježan ubod noža. Ili, u boljem slučaju, sraz oštrog čelika s malim mozgom.

U desetoj državi / živi Hrvatun

U njega je malko / neobičan um

On posao svaki / na svoj način radi

Šatore za gozbe / on u Savskoj sadi

Kada pašče laje / on ga na sud daje

Za sirotinju gladnu / previše ne haje

Dal’ je netko Hrvat / on to rukom kuša

Komunjare stare / kako cvile sluša

Na otoke tjera / avione prazne

Na latinskom pjeva / poslovice razne

Pametnije glave / tjera on od sebe

Prgometa časnog / da se ne ogrebe

Kad kroz Gunju ide / on sjeda u čun

Sasvim na svoj način / živi Hrvatun.

 

Ivo i Milan, politički mrtvaci

Bivši predsjednik Ivo Josipović politički je, a od jučer bogme i karakterni mrtvac. Znate već da je opleo po Vladi i SDP-u. Poručio je da mu ne pada na pamet biti u stranci koja ne želi reforme i koja vodi lošu politiku.

O toj naknadnoj pameti i ljigavoj prevrtljivosti sve su danas rekli naši vrsni politički analitičari i komentatori. Izgrdili Ivu na pasja kola i lijevi, a bogme i desni. I neka, zaslužio je.

No, čudi me da mu nitko ne želi jasno i glasno navijestiti konačnu političku smrt. Ivo je već danas mrtvac, ali pravi se da nije. Pa hoda okolo i priča o zagonetnim susretima s važnim ljudima, jezgrom njegova Trećeg puta. Nikog nema da mu veli – okani se, bogati, ćorava posla.

ivo

Milan Bandić u siječnju 2010. godine dobio je čak 883.000 glasova u drugom krugu predsjedničkih izbora. Izgubio je od Josipovića, ali je odlučno poručio kako s tim golemim kapitalom ide na parlamentarne izbore. ‘Ne smijem iznevjerit’ svoje glasače’, pravdao se zamalo vječni zagrebački gradonačelnik.

Miki Bandić ispunio je obećanje. Sa svojom nezavisnom listom i golemim kapitalom s predsjedničkih, a bogme i lokalnih, zagrebačkih izbora upustio se u prosincu 2011. godine u avanturu parlamentarnog pripetavanja. Znate kol’ko je saborskih mandata dobio? Nula. A znate kol’ko glasova? Manje od 25.000, i to u cijeloj Hrvatskoj.

U prvoj, zagrebačkoj izbornoj jedinici, gdje se natjecalo rekordnih 39 izbornih lista, Bandić je završio na devetom mjestu s 2,4 posto. Što je cijelih 5600 glasova.

Josipoviću bi, dakle, bilo pametnije da zaboravi svojih milijun glasova i ozbiljno se primi violinskih ključeva, kajdanke i sveučilišne katedre. Pa da se, kad mu je god teško, sjeti Bandića.

Čovjeka koji nije želio iznevjerit’ svojih skoro 900.000 glasača. A gledaj ga sad, moj Ivane.

Kratki osvrt na Kolindinu inauguraciju

On je predsjednik države s najnižom stopom korupcije na kontinentu i jednom od rijetkih ekonomija koja nije utonula u aktualnu recesiju. Živi skromno, na trošnom imanju u provinciji, sa suprugom i tronogom kujicom.

Vozi već opjevanu prastaru plavu ‘bubu’ kojom je nedavno povezao slučajnog autostopera, a ovaj, fasciniran tim činom, priču dojavio lokalnim medijima. Nekidan su ga ulovili kako u čekaonici prepunoj pacijenata mirno i strpljivo čeka na red za pregled u javnoj bolnici.

Čak 90 posto predsjedničke plaće dijeli sirotinji. A plaća mu nije mala – oko 12.000 dolara. Predsjedničku palaču koristi samo za susrete sa stranim državnicima. Kad stisne zima i zečevi počnu tražiti mater, tamo primi beskućnike, zapravo cijele beskućničke obitelji koje se hrane i griju u predsjedničkoj rezidenciji.

– Čim se političari krenu uspinjati u hijerariji, odjednom uobraze da su kraljevi. Glamur predsjedničkog ureda je ostatak feudalne prošlosti. Predsjednici pobijede na izborima i potom odjednom trebaju palaču, crveni tepih, ljude koji im povlađuju i govore ‘da, gospodine’. To je grozno – ispričao je jednoj televizijskoj postaji najskromniji predsjednik u našem sazviježđu.

mujica

Ovako opisuje predsjedničku funkciju: “To zapravo nije ništa posebno, niti nadnaravno. Predsjednik nije kralj, ni bog. Nije plemenski šaman koji zna baš sve. On je tek običan službenik koji bi morao živjeti kao velika većina njegovih sugrađana koje predstavlja i kojima pokušava pomoći.”

U nekoliko državnih vila i kućerina smjestio je djecu iz Sirije koja su u krvavom ratu koji bjesni tom jadnom, podijeljenom zemljom ostala bez doma i obitelji. Sve troškove plaća im država. U najkatoličkijoj zemlji kontinenta legalizirao je, pazite sad, pravo na pobačaj, istospolne brakove i marihuanu. Dopustio je i uzgoj marihuane kako bi kriminalnim skupinama izbio iz ruku nelegalni ekstraprofit. Sad ga, posve legalno, ubire država.

Ako još niste čuli, taj fascinantni čovjek zove se Jose Alberto Pepe Mujica Cordano. Predsjednik je Urugvaja, zemlje s oko 3,5 milijuna duša koja se, kako piše Wikipedia, “ističe visokom stopom pismenosti stanovništva, velikom srednjom klasom i ravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva”.

Svijet ga zove kraće, Jose Mujica, a brojni svjetski uglednici tepaju mu da je “posljednji heroj u politici” i “najsiromašniji predsjednik na svijetu”. Petogodišni mandat istječe mu 1. ožujka ove godine i više se nema pravo kandidirati.

Otišao je, a da se baš nitko u svijetu na njega ugledao nije. Najbolji dokaz da ova sebična, pokvarena, gramziva i bratoubilačka civilizacija sigurno tone u propast.

Crvotočina Potemkinovih kulisa

Baš se veselim prvim izvještajima svjetskih novinskih agencija s velebnog dočeka Branimira Glavaša u Osijeku. Kud ćeš ljepše promocije vlastite zemlje od vijesti da su osuđenom ratnom zločincu priredili općenarodno veselje. Uz nastup nacionalnih pop zvijezda, uz pratnju ratnih veterana koji prosvjedima u ‘capital cityju’ ruše aktualnu, lijevu Vladu.

Glavaša je hrvatski sud – pazite: ne haaški ili nedajbože srpski, već čistokrvni hrvatski – nepravomoćno osudio zbog ratnog zločina. I ta je presuda i dalje na snazi. Da vas malko podsjetimo, u njoj piše da je Glavaš kriv za smrt Čedomira Vučkovića kojeg su tjerali da pije kiselinu iz akumulatora. Ali i hladno usmrćivanje civila sputanih selotejpom. Hicem u glavu i bacanjem u Dravu.

Vojarna_grb

Heroj-a-ne-zločinac Glavaš na osječki je trg stigao u pratnji Josipa Klemma, kolovođe braniteljske pobune u šatoru u zagrebačkoj Savskoj. Klemma je, da vas opet malko podsjetimo, hrvatska policija – ne srpska ili neka druga, jednako stranjska i mrska – lani uhitila zbog sumnje da je iz vlastite firme nezakonito izvukao 3,2 milijuna kuna.

Bio je tu i Đuro Glogoški, stopostotni ratni invalid, čovjek koji je za domovinu doista dao ono najvrednije što je imao. No, svoj golemi ljudski i braniteljski kapital Đuro je upregnuo u HDZ-ova kola. Pa rastače nesposobnu SDP-ovu Vladu koja se, poput one Račanove, opet usrala braniteljskog vitlanja oružjem i prijetnji vojnim udarom.

Glogoški je na nedavnom velikom skupu šatoraša i branitelja u Koprivnici proglašen osobom godine u režiji tamošnje novoosnovane braniteljske udruge. Priznanje mu je uručio čelnik udruge Mladen Pavković, čovjek kojem se upravo sudi za bludne radnje i napastvovanje 18-godišnje djevojke.

Da bi dojam izvanrednog stanja u našoj domovini bio potpun, pobrinuo se i HDZ-ov pitomački kabadahija, šef HVIDRA-e Jopa Đakić koji je novinarima povjerio ‘ekskluzivnu’ informaciju da su policijski specijalci krenuli u rasturanje nelegalnih prosvjeda ispred Ministarstva branitelja. A šatoraši uzvratili prijetnjama o stotinama punih autobusa diljem Hrvatske koji samo čekaju naredbu za dolazak na prvu crtu bojišnice. U Savskoj.

Zvuk ratnih trublji opet para nebo. Zveckaju noževi, ore se ustaški pokliči. U državi se upravo zavodi izvanredno stanje. Ono u kojem su puške, hunta i barikade najviši zakoni. Ispada, tako, da smo 25 godina tapkali u mjestu. I da su euroatlantske integracije samo Potemkinove kulise koje se ovih dana pred našim naivnim očima rastaču u prahu i crvotočini.

Vizualna dosada, pola sata ranije

Iskreno, jebe mi se što je ravnatelj HRT-a Goran Radman 1984. nosio štafetu rahmetli druga Maršala i što je bio zadnji predsjednik socijalističke omladine bivše države.

Jebe mi se i što je godinama bio direktor Microsofta uzduž i poprijeko istoka i jugoistoka naše europske postkomunističke regije. I što je kao uspješan poslovnjak, menadžer sa živopisnim političkim pedigreom, zaradio lijepe novce. Jebe mi se.

Ali, kao onom tko po sili zakona svaki mjesec izdvaja 80 kuna da bi Radman kadrovski i programski nemušto haračio po državnoj televiziji – e tu se, brale, odmah propinjem na stražnje nogare. Jer, SDP-ov ravnatelj odavno je izgubio i zadnju mrvicu naših kredita. Morao je otići.

No, nije pomogao ni vapaj novinarskog društva, nalog nadzornog odbora HRT-a, vrisak nevladinih udruga i prisavskih mučenika. Radman je na urednička i šefovska mjesta uporno postavljao rodbinu i kumove, uglavnom nekompetentne tipove. U imovinskoj kartici nije prijavio da je vlasnik hotela u Sloveniji, koji je bio imovina SKH-a, a niti da je član NO-a Hypo banke, važnog HRT-ova poslovnog partnera.

htv

Pad kvalitete i gledanosti odlučio je zaustaviti promjenom termina središnjeg dnevnika HTV-a. Umjesto u pola osam, dnevnik će počinjati u sedam navečer. Kao da je to dnevnikov glavni problem. Time je Radman konačno pokazao koliko zna o stvarima koje su mu u opisu radnog mjesta.

Ruku na srce, informativnu ekipu na HTV-u prvi je potaracao HDZ. Otišli su Denis Latin, Mislav Bago, Željko Vela, Tihomir Ladišić, Goran Milić, Saša Kopljar. Njihovim stopama nastavili su poslije Mirjana Hrga, Lamija Alečković, Zoran Šprajc. Pa kad već nabrajamo, i penzić Milan Sijerković prešao je konkurenciji.

Ne gledam često HTV-ov dnevnik u pol osam, niti ću ga gledati u sedam. Jedna je stvar što je nemušt, sterilan, nerijetko odrađen s teškim uredničkim amaterizmom. A druga – moj Gorane, jabuko sa grane – prezenterski je katastrofalan. Pogledaj tko to sjedi u informativnom studiju konkurentske Nove TV, a tko su im reporteri i reporterke na terenu.

I svejedno je hoće li nas HTV-ovi amateri, žive vizualne dosade, daviti u sedam ili pol osam. Ja bih ipak radije da se promijeni jedan drugi termin. Datum kad Radmanu istječe ravnateljski mandat.

Predsjedniče, što je ostalo?

Milanovic_kugla3

Ništa se bolje Zokiju nije moglo dogoditi od Ivina poraza na nedavnim izborima. Pobjeda zanosne Kolinde eliminirala je njegova arhetipskog neprijatelja na teško ranjenoj ljevici.

Šef partije u ove četiri godine premijerskog mandata neće biti nikad jači. Zvuči pomalo paradoksalno, jelda? No, zaboravite načas na tužnu hrvatsku gospodarsku i socijalnu svakodnevicu. Zažmirite, vi prezreni na svijetu, vi mrzitelji svega što se desnicom zove, i odgovorite na prosto pitanje – što je ostalo?

Ostao vam je Zoki. Onaj drčni i često neshvaćeni lik kojeg Kerum cijeni jer uvijek “reče šta misli”. Jedino on. Čačićeva i Pusićkina HNS-a više nema. Laburisti nestaju. Orah gubi dah pod naletom Živog zida. Mrsić, Komadina, Picula, Bero, Dragovan, Ostojić… Šaka jada.

Ustoličenjem neprijateljske predsjednice ostao vam je, dakle, samo Zoki. Čovjek s jajima. Onaj koji Karamarkov i Vasin HDZ naziva hajdučijom. Onaj koji će klerofašističkoga sisačkog biskupa Vladu Košića uskoro – u to sam apsolutno siguran – pospremiti tamo gdje mu je mjesto. Koji se šatorašima iz Savske 66 neće pokloniti jer dobro zna zašto su oni tamo. I koji notornoj Kolindi nikad čestitati neće.

Ne znam koliko sam se puta lovio za glavu i bjesnio zbog Milanovićevih javnih istupa. Idiot, kreten, budala, majmun – to je tek blaži repertoar onoga što sam mu izgovorio pomno prateći njegovo premijersko odrastanje. A onda mi je Željko Kerum, taj neshvaćeni lumpenpoduzetnik, prosvijetlio mozak. Zoki uvijek “reče šta misli”. I to je, zapravo, njegov najveći problem. Politički problem.

“Predsjedniče, što je ostalo”, kao da čujem Stipu Mesića kako podjebava utučenog Josipovića.

Zoki je ostao. Samo Zoki. I tako je najbolje, sad sam posve siguran.